Novosti‎ > ‎

Ildina razmišljanja i poruka vršnjacima

 Škola znanja, a ne škola ocjena
Vidim svoju šansu samo na tlu Bosne i Hercegovine

U sklopu druge školske zadaće iz predmeta: Bosanski, hrvatski srpski jezik i književnost učenica odjeljenja II-2 napisala je veoma zanimljivu raspravu na temu:

Mladi ljudi u Bosni i Hercegovini nemaju perspektivu?

Bosna i Hercegovina je moja voljena domovina. Ukrašena je prelijepim dolinama, planinama, mnogim rijekama i divnim ljudima. Međutim, slika moje drage Bosne i Hercegovine je nešto drugačija.

Kao dijete rođeno u Sarajevu mnogo sam voljela i volim svoju zemlju. Nisam bila upoznata sa pravom slikom stanja u državi. To malo dijete mislilo je da je sve savršeno, da ću moći ostvariti svoje snove i provesti lijep život u Bosni i Hercegovini. I kada sam bila mala djevojčica, čula sam starije kako govore da Bosna i Hercegovina nije zemlja šansi i uspješne budućnosti, o čemu se tada, kao i sada, dosta raspravljalo. Nisam vjerovala u to. Nisam pomišljala da ću ikad o tome razmišljati. Ali, kako odrastam, moje mišljenje je sve realnije, bez obzira na patriotizam. Shvatila sam da mnogo toga nije dobro, da se sve mora promijeniti. Na društvenim mrežama i u novinama svakodnevno čitam članke o tome kako Bosna i Hercegovina nije zemlja budućnosti. Koliko god ja željela da to nije tako, trudim se da sebi predstavim jasnu sliku države. Činjenica je da je Bosna i Hercegovina mnogo izgubila u ratu, ekonomskoj krizi, političkoj krizi i ostalim mukama, sa kojim se bori od rata. Ja neću govoriti, kao tipičan stanovnik Bosne i Hercegovine, kako su političari krivi za sve, jer bi to bilo nametnuto mišljenje. Kada sam razmišljala o upisu u srednju školu, obazirala sam se i na budućnost, ali sam unatoč tome izabrala ono što volim. Mnogo mi je žao što u Bosni i Hercegovini vlada nezaposlenost, neimaština i siromaštvo. Kada pogledam sve mlade ljude u svojoj okolini, pune snova i želja, zapitam se šta nam Bosna i Hercegovina može ponuditi? Zar ćemo svi otići u Njemačku, Švicarsku? Zar da ostavimo Bosnu i Hercegovinu i dalje onima, koji već dvadeset godina nisu ništa učinili za nju? Zar kao građani Bosne i Hercegovine smijemo to dopustiti? Trebamo se mijenjati. Mi trebamo mijenjati Bosnu i Hercegovinu. Ako ne mi, ko će? Ako ne sada, kada?

Zato molim vas, nemojte nikada odustati od svojih snova! Nijedno dijete nije isto. Trebamo ih pustiti da pokušaju da ih ostvare. Nije svakome djetetu san postati doktor nauka, nekome je san pokušati promijeniti Bosnu i Hercegovinu. Moj san i pogled u budućnost je apsolutno pozitivan. Želim biti uspješna i sretna u zemlji u kojoj sam se rodila. Kada bi se svi ujedinili i pokušali nešto učiniti, zasigurno bi uspjeli.

Ovo je moj asfalt, moje stepenice od gelera, ofucana lopta, dva kamena k'o stative i spomenik mog vremena. Naježim se i sjetih se koliko je to meni ogromno. Nema tog mjesta da mi zamijeni Vilsonovo, korak i Grbavica, Skenderija, moj kolodvor, kako bih mogla to da napustim? Razmišljam, širim ruke, gledam u daljinu i vidim svoju šansu samo na tlu Bosne i Hercegovine.

Ilda Kovačević II2